Fotografijom ostavljamo trag

Fotografijom ostavljamo trag o sebi i ljudima koji nas okružuju

Amina Hodžić je učenica IV-a razreda Gimnazije “Visoko” i njen hobi je fotografija.
U nastavku vam donosimo intervju sa Aminom u kojem nam otkriva zašto baš fotografija i da li je teško spojiti školske obaveze s hobijem.

– Amina, kaži nam zašto je tvoj omiljeni hobi fotografija?
Fotografija je jedan poseban svijet u koji kada se uvučete, teško da ne postanete na neki način “ovisni”. To je osjećaj kada znate da ste zabilježili trenutak koji se više neće ponoviti, vrijednost toga za mene je neopisiva. Vrijeme brzo prolazi, postajem svjesnija sve više kako odrastam. U životu nemamo mogućnost kao na videu da pauziramo, razmislimo, ili da se vratimo pa nešto ponovo doživimo, vidimo ili možda promijenimo. Ali zato fotografijom ostavljamo neki trag i o sebi i o ljudima koji nas okružuju, o vremenu u kojem živimo i jednoga dana te fotografije će biti vremeplov koji će da svjedoči o postojanju nekog ili nečeg, one će probuditi u nama emocije koje smo osjećali u tom trenutku i oživjeti sjećanja iz tog perioda života.

– Koliko učenja i rada je potrebno da bi se od amaterskog fotografa postalo nešto više? Smatraš li da se tvoje fotografije mogu uvrstiti u prave profesionalne fotke?
Potrebno je mnogo vremena i mnogo istraživanja. Moja je sreća to što živim u vremenu kada je sve dostupno. Internet je neiscrpan izvor informacija i svakim danom naučim nešto novo. Za samo pola godine primijetim greške koje sam pravila i nastojim u budućnosti da se ne ponavljaju. Amater sam, ali opet nastojim da moj rad bude što kvalitetniji i što bolji. Za profesionalnu fotografiju potrebno je mnogo više od dobrog fotoaparata i poznavanja nekih osnova. Da li se mogu uvrstiti u profesionalne, najbolje je da profesionalci ocijene.

– Kako uspijevaš uskladiti svoj hobi sa školskim obavezama?
Sve se može uskladiti ako se napravi dobar raspored, mada, priznajem, ja rijetko kad uspijevam da se vodim tim rasporedom. Živim u trenutku. Jednostavno takva sam osoba, kada mi se nešto radi, uradit ću to, kada ne, odgađat ću do posljednjeg trenutka. Vikendom se najviše posvetim fotografiji, to je moje vrijeme kada noću ostajem do kasnih sati, gledam šta sam sve fotografisala tog dana i onda se posvećujem obradi. Ti sati su najljepši za rad, jer mi prijaju tišina i mir, pogotovo u ovim snježnim zimskim noćima. U svakom slučaju, školske obaveze ne ispaštaju zbog hobija.

– Da li ti fotografsko znanje možda može pomoći kada je u pitanju škola i rad vezan za nju?
Pomaže itekako, pa čak i od osnovne škole. Maturant sam, i kada se osvrnem na prethodne gimnazijske dane, zaključujem da se taj rad posebno isticao u sekcijama. Koristila sam uvijek svoje fotografije za pripremanje prezentacija, fotografisala školske događaje, rad na sekcijama itd…

– Jesi li do sada učestovala na takmičenjima?
Što se tiče takmičenja, za to je teško pronaći vrijeme da se mogu posvetiti nekoj temi i njenoj realizaciji. Mada, tu i tamo ako uspijem, pošaljem fotografije na konkurse, i jedne od omiljenih su one koje su objavljene u časopisu “Preventeen”.

– Je li tvoj rad zapažen, odnosno da li si ponekad angažovana da fotografišeš vjenčanja, rođendane, mature i sl?
Moram reći da sam izuzetno zadovoljna kako je rad zapažen, pogotovo od trenutka kada sam napravila svoju fb stranicu (Amina Hodžić Photography) do danas.
Prvenstveno fotografišem za svoju dušu, tražim modele, određujem teme, pa se tako vježbam i učim. Ali često sam angažovana i da fotografišem i rođendane, mature, vjenčanja… Najviše volim da radim vjenčanja, tu mogu biti najkreativnija i jednostavno takva atmosfera mi prija. Posebno volim crno-bijele fotografije. Ima nešto posebno u vezi s njima, često kažem da imaju dušu.

Ajša Hindija 4.a