PRVONAGRAĐENI RAD NA KONKURSU OPĆINE VISOKO POVODOM 1. MARTA

Učenica Gimnazije “Visoko” Hana Bašić je na raspisanom konkursu Općine Visoko povodom Dana nezavisnosti BiH osvojila prvo mjesto za najbolji literarni rad. Rad je pročitala i na svečanoj akademiji u Altindagu.
Čestitamo Hani!

DAN NEZAVISNOSTI

Dočekasmo još jedan rođendan naše domovine. Nismo u istom sastavu kao godinama unazad, ali opet, slavimo. Neki od nas su tu, rame uz rame jedni drugima, ponosni na ono što smo dosada uradili, dali i žrtvovali za ovu državu. A oni, što uz domovinu Bosnu i Hercegovinu stavljaju i neke druge zastave, himne i grbove, valjda slave i pjevaju sa nama. Domovina nije tamo gdje je uvijek samo lijepo. Domovina je dio poneke pjesme ili uzdaha umjetnika koji je daleko od svoje rodne grude, domovina je djetinjstvo, prvi naši počeci, prvi naši koraci i pročitane knjige. To je ono što u čovjeku budi osjećaj potpune pripadnosti, patriotizma i ponosa, i ljubavi za svojim korijenom, jezikom, sokakom, ulicom. Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Korijeni naše Bosne sežu duboko, čak dublje od kraljeva, prinčeva, sultana, grofova i kneževa. Veliki korijeni koji su proporcionalni mom, tvom, našem i vašem ponosu na nju ili barem koji bi trebali biti. Vijekovima se naša Bosna dizala iz pepela, svaki put sjajnija nego prije, ali ne zato da bismo je mi držali u srcu kada je ostavimo, nego da ona drži naše srce. Kažu da ima puno i boljih od nje, ali u to mogu da vjeruju samo oni koje nijedan val naše nemirne i uzburkane historije nije zadesio. Bilo ih je puno, puno krvavih valova… Možda zato ovako gromoglasno i pjevamo naše rođendanske pjesme, jer naučili smo cijeniti ove sunčane dane poslije svih tih strašnih oluja. A, krv se godinama prolijevala da bi se bezuspješno pokušala zauvijek pretvoriti u taj tamni pepeo. Proljevala se krv očeva, djedova, sinova, braće, muževa, momaka… baš kao sto Nura Bazdulj-Hubijar reče: „Proguta nezasita zemlja toliko mladih, lijepih, zdravih momaka, momaka koji bi sutra bili slikari, ljekari, muzičari, čistači, naučnici, muževi, očevi…“ I opet nakon svega, Bosna danas slavi svoj rođendan, u inat svima koji to slavlje žele osporiti, zbog ljubavi svih onih koji su ljubav davali, na sreću svih onih koji su se za nju žrtvovali, operisali, podučavali, prodavali, šili, vozili, odgajali i bili čak i onaj najmanji atom koji Bosnu čini živom. Rat, nedaće, valovi i oluje koje su nam se događale i ostale rulete teške bosanske sudbine uvijek ćemo imati zapisane na papirima naše duge historije, da ih se sa suzom u oku i toplinom u srcu ponekad prisjetimo. Da ne damo ljudima reći da Bosna postoji tek od 1. marta 1992. nego od Konstantina Porfirogeneta i da je uvijek bila velika kraljica koja ponosno gleda svoju prošlost, a sa velikom nadom na svoju budućnost, i ono najbitnije: 1. mart je samo njena zlatna kruna. Opet nakon svega svaki sokak i ulica slave ovaj rođendan. Bosna živi, ne prekida lance suživota, lijepih mahalskih običaja sastajanja, djece koja trče po ulicama za loptom, hadžija što svako jutro skupa ispijaju prve kahve… Tako svaki dan, uz lagani povjetarac koji sa sobom nosi miris ćevapa, sarme i bureka. Tako svaki dan, tako domovina upravo sada diše. Opet posežem za riječima naše književnice Nure: “Kada bismo otišli, Bosne ne bi bilo. To je prevelik ulog, a prevelik ulog nije za igru“, i to je zaista vječna istina, Bosne će biti, Bosne ima i Bosne je bilo. Sve dok je ezana na vrhovima munara, sve dok zvone zvona u crkvama, sve dok ima onih koji se žrtvuju, operišu, podučavaju, prodaju, šiju, voze, odgajaju, koji su čak i onaj najmanji atom, Bosne će biti i biti će veliki ulog sve dok mi budemo slavili sve njene rođendane i pažljivo gledali kome dajemo parče naše torte, sve dok budemo zajedno pjevali i podizali zastave naše jedine domovine, Bosne i Hercegovine, baš onoliko visoko koliko i njena kruna vijekovima nepomično stoji.

Hana Bašić, Gimnazija „Visoko“