BILI SMO U SREBRENICI…

Put je dug. Naporan i dug. Naravno, uvijek je lakše putovati u većini, jer nađete uvijek nekoga s kim možete pričati. U polasku smo se družili i smijali na sav glas. Iako nije bilo vrijeme niti mjesto na koje idemo za smijeh, u skladu s našim godinama, smijali smo se. Kada smo se bližili mjestu prema kojem smo išli, upozoreni smo na lijepo ponašanje i tišinu, jer nije ni mjesto, a ni vrijeme za smijeh. Kako smo bili sve bliži mjestu, bjelina me je zaslijepila. Izašli smo iz busa. Muk i tišina. Niko ne progovara niti jednu riječ. Svi su zatečeni prizorom. Ispred nas je šest hiljada nišana. Nema riječi, a kamoli smijeha. Kada vidite koliko je ljudi ubijeno, zaboravite da pričate. Zaboravite šta je to bilo smiješno prije samo par trenutaka. Putevi kroz nišane su dugi. Jako, jako dugi. Pokopano je šest hiljada tijela. A koliko ih još ima da se pronađu? Život je neprocjenjiv. I jedan je nišan mnogo, a ovo je zaprepaštujuće. Vidjevši to i kamen bi zaplakao. Ne mogu vam garantovati da je svaki čovjek koji se tu nalazio plakao. Ali, svaki drugi sigurno jeste. Oči su pune suza, a i dalje nijedna riječ nije vrijedna da se opiše to stanje i taj osjećaj. Prelazimo u Memorijalni centar. Veliki prostor, vlažan i hladan. Krov prokišnjava, beton je mokar. Gazimo po tom nakvašenom betonu, a po zidovima su slike. Slike majki, porodica Žrtava genocida u Srebrenici. Bezbroj slika. Ljudi moji, koliko jedna slika može opisati bol jedne majke, supruge, sestre koja je izgubila svog sina, muža, brata. Bezbroj slika mučenja i uperenog oružja u jednog čovjeka kojem se vidi strah u očima, a svoju sudbinu ne može promijeniti. Ulazimo u druge prostore koji se nalaze u istoj zgradi. Zidovi su u fazi raspadanja. Ulazimo u prostor gdje su zidovi puni krvi. Čudan miris, pomalo neugodan. Zastrašujući. Toliko vremena je prošlo, a kao da smo se baš nalazili tu u tom trenutku. Trenutku kada im pucaju u njihova bespomoćna tijela. Trenutku kada se oduzima jedan život. Izlazimo pod utiscima, naravno. Prelazimo u drugi prostor koji je uređen, gdje će nam pustiti film koji će trajati 30 minuta. Čuli smo izjave Mladića u kojem on počinje svoj naum o genocidu rečenicom: “Opstati ili nestati”. Čuli smo izjave majki, plač, jecaj. Čuli smo izjave onih koji su prisustvovali genocidu na licu mjesta. Niko ne ostaje ravnodušan. Film završava i mi se krećemo prema izlazu. U jednom trenutku čujem izjavu jedne gospođe koja kaže: “Prošlo je mnogo vremena, nema potrebe da se oni i dalje sažaljevaju.”

Draga gospođo, ne treba žaliti njih. Treba žaliti vas ako ništa iz ovoga niste naučili, razmišljam ja dok učim jednu od svojih najvećih lekcija u životu.

Tekst: Kanita Haračić 3.e
Fotografije: Novinarska sekcija