GIMNAZIJALCI NA RADIONICI O ZNAČAJU ŠEHIDA

O ovoj temi učenici naše škole imali su priliku razgovarati i učiti u projektu pod nazivom “Priče iz vremena agresije” koji je održan 16.11.2019. godine u sali za više namjena Gimnazije “Visoko”.

Iz životnih priča Amre Tahmaz, Sulejmane Smajlović, Fatime Kaldžija te naše profesorice Historije Lejle Muslija saznali smo šta se dešavalo dok još nismo bili ni rođeni. Ove priče nas nisu ostavile ravnodušnim.

Suze su bile samo normalan ljudski odgovor tijela na sve ono što smo imali priliku čuti za ova tri sata koliko je radionica trajala. Niko od nas nije mogao ostati ravnodušan slušajući sve ono kroz šta su naše majke, očevi, dede, nane, prijatelji, komšije i poznanici prolazili. Bilo nam je teško i na samu pomisao da smo mi nekoga izgubili, ali bol koju smo vidjeli na licima majke, supruge i kćerke koje su tokom te četiri godine izgubile najdraže osobe iz svoga života, riječima je teško opisati.

“Ja više nikada neću moći napraviti niti probati baklavu kao ni okusiti orahe. Podsjećaju me na moga sina kome prije njegove smrti nisam dala da jede orahe, kako bih mogla napraviti baklavu. To sebi nikada neću moći oprostiti. Laž je da vrijeme liječi sve, iz dana u dan postaje sve teže i bolnije. Ova bol i žal nikada neće proći”, bile su riječi jedne majke čije srce nikada više neće biti cijelo i kompletno.

Slušali smo priču i o hrani koju su jeli za vrijeme agresije, skloništima u kojima su boravili i poslovima koje su radili. Saznali smo mnogo jedni o drugima, o različitim životima i sudbinama naših prijatelja i prijateljica sa kojima svakodnevno dijelimo iste prostorije, a da i ne pomišljamo kroz šta su sve prošli i šta su sve preživjeli. Naučili smo da trebamo cijeniti ono što imamo, a posebno ono što nam je najvrednije – voljene osobe. Naučili smo ili ponovo potvrdili naučeno da svi ljudi nisu isti.

“Naš cilj bio je da djecu iz osnovnih i srednjih škola upoznamo sa dešavanjima u periodu 1992-1995. godine. Cilj radionice je da djeci ispričamo ono što se desilo u ratu kako se ne bi zaboravilo, jer svako od nas ima neku ratnu priču”, rekla nam je profesorica Historije i Kulture religija Lejla Muslija.

Potpredsjednica Upravnog odbora Organizacije porodica šehida i poginulih boraca “Visoko ’92” Amra Tahmaz nam je o današnjem projektu rekla: “Ovo mi je treća radionica pa možda i zbog vaših godina i vaših razmišljanja i najemotivnija. Prezadovoljna sam vašim učešćem i vašim razumijevanjem ove teme. Naša organizacija treba da očuva lik i djelo šehida, da vodi brigu o porodicama šehida i poginulih boraca. Među vama uvijek ima sličnih priča o dešavanjima iz rata i ja sam prezadovoljna vašim angažmanom i učešćem jer niste bili samo pasivni posmatrači nego ste smogli snage i neke vlastite priče podijelili i sa nama. Drago mi je što razumijete ovu problematiku i ratna dešavanja te se nadam da ćemo se ponovno družiti.”

Ova radionica uspjela nas je naučiti tome koliko smo sretni te da više cijenimo ono što imamo. Mislim da ćemo svi mi nakon ovakvog razgovora drugačije gledati na život, a posebno na nama bliske osobe.

Tekst: Alma Sarač 1. a
Fotografije: Lamija Hašimović 4. e i Nedžla Čabaravdić 1. a