PROMOCIJA KNJIGE DRAGANA BURSAĆA: PTSP SPOMENAR

I dječaci pišu spomenare… Iskrene, bolne, pune emocija, hrabrosti, lijepih i ružnih sjećanja. Oni pišu spomenare bez stida, spomenare čije su riječi snažne i odvažne. Ovaj spomenar je pisan istinom, bolnim iskustvom, bez straha od javnosti, bez obzira na posljedice.

U ponedeljak 11. novembra 2019. godine u Kulturnom centru „Altindag“ u organizaciji Gradske biblioteke „Visoko“ održana je promocija knjige Dragana Bursaća „PTSP spomenar“. Promociji su prisustvovali i učenici Gimnazije „Visoko“ sa profesoricama Bosanskog jezika i književnosti, a članovi Novinarske sekcije su imali čast i razgovarati sa gospodinom Bursaćem.

Dragan Bursać je bosanskohercegovački novinar, kolumnista te profesor filozofije i sociologije. Rođen je u Bihaću 25. oktobra 1975. godine. Njegov rad i opus su fokusirani na teme ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, suočavanje sa prošlošću te temu humanosti u ratu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja. Čovjek je koji se ne boji reći istinu i, kako kaže, da je zbog toga imao i ima prijetnje i probleme. 1992. godine je njegova mladost prekinuta.

„’PTSP spomenar’ je knjiga gdje su ljudi zarobljeni u zahtjevu, zarobljeni u početku, zarobljeni u sjećanjima, u uspomenama, u prošlosti, u vječito boljem juče. Zarobljeni u pokušaju. U nedovršenosti. U ponavljanju.“
Pisana je prepoznatljivim, rekli bismo bursaćevskim jezikom, s pregršt emocija, hrabro i s nevjerovatnom lakoćom.

Zašto ste se odlučili da napišete baš spomenar?

„I ja sam nekada bio dijete i mi smo pisali spomenare i mi smo bili mladi i željni života, a onda nam je neko uništio i život i mladost. Ostao je samo spomenar na jedan ne baš tako lijep način i vrijeme.“

PTSP je skraćenica za posttraumatski stresni poremećaj koji se javlja kod nekih osoba nakon svjedočenja ili proživljavanja opasnog i stresnog događaja. Kada se osoba nađe u opasnoj situaciji, prirodno je da osjeća strah. PTSP poremećaj je izlječiv.
Pisanje je oduvijek bilo lijek za sve nakupljeno u ljudima. Na kraju ove knjige junak je, oprostivši se od sveg bola, oprostio i sebi, oprostio se i od PTSP-ja, i taj „dio duše oslobodio za Vanju“.

Šta Vas je podstaklo da napiše ovakvu knjigu, istinu, kako i sami kažete?

„Ne znam ništa više raditi u životu, ne znam ni sijalicu zavrnuti i vjerovatno bih se bavio drugim stvarima da znam, ali eto mislim da znam ovo. A onda sam i jako sebičan čovjek pa sam mislio da pomognem prvo samome sebi tako što sam pisao tu knjigu, a ispostavilo se da može pomoći i drugim ljudima pa možda i nisam toliko sebičan koliko mislim da jesam.“

Na kraju ovog razgovora našoj generaciji i svima nama mladima je poručio da čitamo i samo čitamo. Da pročitamo i ovu njegovu knjigu te da naučimo ono što generacija Dragana Bursaća nije naučila kako se ovakvo nešto nikada više ne bi ponovilo.

Naslovna stranica „PTSP spomenara“ je jasna metafora pouke ove knjige i svega što je napisano u njoj. Upravo taj jedan metak, samo jedan ispaljeni metak, ostavlja trajnu krvavu mrlju u sjećanjima svih ljudi koji su na sličan način proživjeli ono što je Bursać proživio.

Tekst i fotografije: Novinarska sekcija Gimnazije „Visoko”